Plakanje je fenomen koji je predmet interesa od davnina. Ljudi plaču kada su tužni, depresivni, ljuti, u boli, ali i kada su sretni…
Jedan od prvih načina na koji beba komunicira s okolinom je komunikacija kroz plakanje. Roditelji na dječji plač reagiraju najčešće tražeći uzrok bebinog nezadovoljstva kako bi ga otklonili, bilo da je to provjeravanje je li dijete mokro, gladno, previše ili premalo utopljeno i slično. Plakanje je prirodni mehanizam kojim se bebi osigurava da će moći prizvati pažnju skrbnika/roditelja kada joj ona bude potrebna.
Kako beba sazrijeva i razvija se, tako se proširuje i raspon emocija koje djeca doživljavaju (od početnih jednostavnih emocija ugode/neugode, bebe postaju spremne doživljavati složenije emocije. Tako beba između sedmog i devetog mjeseca počinje plakati i zbog straha, (straha od odvajanja, straha od nepoznatog), a kasnije i zbog frustracije (npr. djeca žele nešto što ne mogu dobiti) i sl. Dakle, od prvotnog plača koji je bio uglavnom rezultat djetetovih osnovnih potreba, s emocionalnim sazrijevanjem širi se raspon doživljavanja emocija, a time i raspon situacija/mogućih razloga zbog dijete plače.
Dojenčad može plakati dnevno u ukupnom trajanju od trideset minuta do dva sata. Istraživanja su pronašla da do druge godine djeca imaju oko 4,000 epizoda plača.
Kako bi se napravila razlika između uobičajenog i prekomjernog plača najčešće se spominje „pravilo tri“ koje se odnosi na to da prekomjeran plač traje više od 3 sata na dan, 3 dana u tjednu i minimalno 3 tjedna u mjesecu, a naziva se i "plač prva 3 mjeseca". U slučaju prekomjernog plača treba potražiti stručnu pomoć kako bi se provjerili mogući organski uzroci njegovog javljanja.
Ono što je važno roditeljima znati je da se mala beba ne može „razmaziti“ na način da se dosljedno i redovito reagira na plač djeteta. Dapače, neposredna i dosljedna reakcija roditelja na dječji plač osnova je za razvoj sigurne privrženosti između roditelja i djeteta (osnovna emocionalna veza koju stvaramo s bližnjima), a ovakvom reakcijom dugoročno roditelji osiguravaju da dijete svijet doživljava sigurnim mjestom i u konačnici manje plače i brže se umiruje.
Istraživanja na odraslim osobama tako pokazuju da ovisno o stilovima privrženosti ljudi pokazuju različite obrasce plakanja. Tako su sigurno privržene osobe sigurnije u izražavanju svojih emocija, pa tako i onih popraćenih suzama, dok osobe kod kojih je dominantna nesigurna privrženost lako zaplaču i teže se umiruju. Također oni koji imaju problem s uspostavljanjem bliskih odnosa, teže zaplaču, više se trude suzbiti suze, dok oni preokupirani, te ovisni o drugima plaču češće od sigurno privrženih osoba.
Plač je u osnovi puno kompleksniji proces nego što bi se na prvi pogled moglo pomisliti.