Socijalno-emocionalni razvoj odvija se uvijek u kontekstu s drugima, te je u tom smislu od samog rođenja velika važnost okoline djeteta. Dolaskom na svijet, biološki smo pripremljeni na ljubav, na stvaranje odnosa s drugima, a od početka nam je potrebna sigurnost i osjećaj da će netko biti tu kada nam zatreba. Prve interakcije tako oblikuju socijalno emocionalni razvoj djeteta kroz razvoj privrženosti i osjećaja sigurnosti/nesigurnosti koji dijete razvija prema svojoj okolini.

Djeca su već od najranije dobi sposobna pratiti svoja i tuđa emocionalna stanja, a način na koji djeci najbliži ljudi reagiraju na njihove potrebe razvijaju njihove vještine izražavanja i regulacije emocija. Tako će dijete do trenutka kada se bude moglo više izraziti govorom već imati razvijen značajan broj obrazaca kao reakcije na emotivne sadržaje i situacije. Zbog toga je sigurna privrženost, odnosno raspoloživost djetetu bliskih ljudi u smislu pravovremene i prikladne reakcije na djeteteove potrebe ključna za stvaranje temelja socijalno-emocionalnih vještina. U tom smislu, roditeljske pravovremene reakcije na dječji plač, uznemirenost, neugodu, potrebu za fizičkom blizinom, utjehom, dodirom neće razmaziti dijete već pružiti zdrave temelje njegovom budućem socijalno-emocionalnom razvoju.

Kako dijete raste, širi krug poznatih mu ljudi, mjesta, situacija kontakti s vršnjacima postaju prilika za socijalno-emocionalna učenja o razumijevanju i upravljanju svojim postupcima, osjećajima, željama, namjerama, mislima. Djeca uče kako prevladati zapreke u stvaranju odnosa, kako se prilagoditi socijalnim normama, kako biti s drugima i na zadovoljstvo drugih zadovoljna. Mreže prijateljstva se formiraju, oblikuju, mijenjaju, potrebni su kompromisi, planiranje, zaključci o mogućim i manje mogućim odgovorima na svoje akcije, prikladna i neprikladna ponašanja. U navedenom nisu sami jer su i dalje osim vođeni vlastitim iskustvima, usmjeravni od strane važnih im odraslih, roditelja, članova obitelji, odgajatelja...

Ukratko vještine vezane uz emocije odnose se na svjesnost o svojim emocijama, upravljanje vlastitim emocijama, te na socijalnu svjesnost o emocijama drugih. U tom smislu, prvi korak za razvoj socijalno emocionalnih vještina je pružanje podrške i vođenje malog djeteta u nošenju s neugodnim emocijama (regulacija emocija), jer je navedeno ključno kako za njih same, tako i za njihove odnose s drugim ljudima. Na ovo se nadovezuje podrška djetetu u prepoznavanju i razumijevanju svojih emocija te razvoj empatije prema drugima, odnosno razvijanje razumijevanja tuđih osjećaja, ali i s njima povezanih misli, namjera, ponašanja.

Socijalne se vještine odnose na vještine odnosa s drugima poput suradnje, rješavanja problema, vještina slušanja, čekanje na red, traženja pomoći, izražavanje vlastitih misli, želja, osjećaja na prikladan način. Navedene vještine možemo nazvati i životnim vještinama jer o njima ovisi naše cjelokupno funkcioniranje u životu (u obiteljskom, prijateljskom, poslovnom, društvenom okruženju).

Za razvoj emocionalne inteligencije važna je već spomenuta roditeljska dostupnost (koliko i kako roditelj reagira na potrebe djeteta), pozitivni roditeljski zahtjevi (postavljanje jasnih granica i vodiča za ponašanje), te emotivno vođenje djeteta (prisustvo, empatija, podrška djetetu u emotivno zahtjevnim situacijama). Ove tri karakteristike roditeljstva doprinose razvoju emocionalne inteligencije djeteta.

Kako roditelj može podržati navedene vještine djeteta?

• Budite empatični prema djetetu – koliko pokazujete suosjećanje za vaše dijete u njemu zahtjevnim situacijama (koje se moguće vama i ne čine toliko teške) odredit će i kapacitet vašeg djeteta za empatiju prema drugima, a navedeno je u temeljima socijalno-emocionalnih vještina. Mala djeca nemaju male probleme, problem je uvijek problem.

• Iskoristite prilike – svaka socijalna situacija u kojoj se nalazi vaše dijete, prilika je za novo učenje. Socijalne se vještine trebaju vježbati, njima se ne može ovladati samo kroz razgovor van prirodnog konteksta. Što je dijete manje, budite mu bliže u socijalnim situacijama, vodite po potrebi njegovo ponašanje pokazujući prvenstveno vaše razumijevanje njegovih osjećaja, želja, namjera, ali i upućivanjem djeteta na opažanje istog kod drugih. To ne znači da nećete pustiti dijete da se i samo pokuša snaći u neugodnim situacijama, već da ćete biti svjesni trenutnih vještina vašeg djeteta te ovisno o tome biti praktičan model (a ne držati lekcije) kako nešto riješiti. Po potrebi ponudite prijedlog za rješavanje nesuglasica uvažavajući prethodno navedeno.

• Manju djecu ne tjerajte na dijeljenje – navedeno može usporiti razvoj ponašanja dijeljenja. Prije nego što su spremni podijeliti, djeca moraju osjećati sigurnost u svoje posjedovanje. Ponovno, dajte do znanja djetetu da razumijete njegovu potrebu i strah, uputite ga na razumijevanje tuđih želja i osjećaja. Unesite postepeno radije mogućnost zamjene igračaka, ili pak dajte djetetu ideju da može podijeliti igračku malo kasnije kad se još malo poigra. Na taj način jedno dijete uči kako biti darežljivo, a drugo kako pričekati.

• Odgoditi zadovoljstvo – stavite dijete u situacije u kojima mora malo pričekati, dobiti nešto što želi uz vremenski odgodu. Navedeno uvijek stavite u logičan kontekst, dajte djetetu razumno objašnjenje zašto mora nešto pričekati, ovisno o situaciji. Ove male frustracije uče ih strpljenju, daju prilike za razvijanje važne vještine samoregulacije emocija.

• Budite model djetetu – kako se vi odnosite prema vašem djetetu, tako se ono uči odnositi prema sebi i drugima. Isto tako, vi ste djetetu najvažniji model ponašanja i od vas dijete uči koja su prikladna, koja neprikladna ponašanja. Ako želimo neke sposobnosti i vještine, ponašanja razvijati kod naše djece, moramo prvo pogledati sebe i po potrebi mijenjati nešto sa samima sobom, prije nego što možemo nešto tražiti od djeteta.

• Učite djecu da su ljudi (živa bića) važni – budite osjetljivi na prilike u kojima možete vaše dijete uputiti da se stavi u „tuđe cipele“, ne prelazite preko situacijama u kojima je prilika dijete usmjeriti na razumijevanje potreba drugih ljudi koje se mogu razlikovati od njegovih. Potaknite ga da uočava na drugima neverbalne i verbalne znakove, ponašanja koji ukazuju na mogući osjećaj, namjere, želje. Djeca koja bolje prepoznaju navedene znakove, lakše će se snaći u samostalnim odnosima s vršnjacima.

• Podučite djecu vokabularu o emocijama, željama – kako bi dijete bilo zadovoljno u socijalnim odnosima mora imati osjećaj da ga drugi razumiju, čuju. Naučite ga da je važno da se izrazi, da drugi žele čuti kako se ono osjeća, što misli. Kako bi dijete to moglo, važno je u svakodnevnom govoru u raznim kontekstima dijete izlagati takvom vokabularu te imenovati emocije (sretan, tužan, ljut, prestrašen, ponosan, znatiželjan, zbunjen, iznenađen, nesiguran...), koristiti izraze o željama, namjerama, mislima (npr. volim; želim, znam, vidim, hoću, mislim, razumijem, vjerujem, zamišljam, očekujem, nadam se, pogađam, sjećam se...).

• Isprika – umjesto da dijete potičete da se odmah ispriča za nešto, dajte mu vremena, pružite podršku kako bi se samo prvo smirilo i/ili kako bi uočilo kako njegovo ponašanje djeluje na drugoga (kako se on/ona osjeća, što misli). Ispričavanje ne bi smjelo izazvati kod djeteta osjećaj posramljivanja, već suosjećanje i razumijevanje drugoga, a time i žaljenje zbog onog što se dogodilo. Ispriku dijete dakle ne smije doživjeti kao kaznu. Ispričati se nije lako, stoga je važno da djetetu navedeno ponašanje i modelirate vašim isprikama kada je potrebno.

• Uvijek bez agresije – nasilno ponašanje nikad ne smije biti podržano (niti kao reakcija na ponašanje drugoga). Dijete treba podučiti kako se na drugi način može zaštiti, obraniti, potražiti pomoć odraslog. Navedeno možete vježbati kroz igru uloga djetetu bliskim likovima (plišanci, lego figurice).

• Podučite ga rješavanju problema – Nakon što ste pokazali djetetu suosjećanje i razumijevanje za problem u kojem se našlo, potaknuli razumijevanje drugoga, pitanjima ga potaknite da proba naći rješenja problema koja će biti zadovoljavajuća za svih („Kako bi mogli oboje biti zadovoljni?“; „Kako si nekad nešto slično već riješio/la?“).

Rebeka Bulat, dipl. psiholog-profesor

Objavljeno u časopisu Rizik 22/2019, tematski broj Obitelj i rani razvoj

Pomognite dijetetu da doživi čim više pozitivnih iskustava u različitim socijalnim sitauacijama, jer se pozitivna iskustva iz jedne situacije prenose na situacije iz drugih socijalnih okruženja. Ne žurite i omogućite djetu dovoljna vremena, strpljenja i potpore kako bi se lakše i uspješnije nosilo sa sramežljivosti.

Rastava braka predstavlja jedan od najstresnijih događaja u životu djeteta i roditelja, prepun je emocija i zahtjeva velike promjene. Te promjene nisu kratkotrojane i ne događaju se sve istovermeno. Promjene i proces prilagodbe mogu potrajati mjesecima ili godinama. Vrijeme prilagodbe na rastavu i promjene koje ona nosi traje od jedne do tri godine.

Kada dijete sazna da se njegovi roditelji rastaju kod njega se javljaju brojne, uglavnom neugodne, emocije. Dijete može osjećati strah, tugu, ljutnju, povrijeđenost, gubitak osjećaja sigurnosti i povjerenja, a vrlo često dolazi do promjena u ponašanju i raspoloženju.
Nakon rastave, i djeci i roditeljima,treba vremena da se prilagode i prihvate novonastalu situaciju.
U periodu prilagodbe i prihvaćanja dijete prolazi kroz proces žalovanja jer je izgubilo obitelj i to predstavlja prirodnu emocionalnu reakciju.

Proces žalovanja može se opisati kroz pet faza:

• Negiranje – dijete ne privaća da se roditelji rastaju, nada se da se to ipak neće dogoditi
• Ljutnja – kod dijeteta dominira osjećaj ljutnje, traži krivca za situaciju i svoje neugodne osjećaje. U ovoj fazi dijete može biti ljuto na sebe i kriviti sebe za rastavu roditelja
• Pregovaranje – dijete ima osjećaj da ono može nešto učiniti da promijeni situacju. Ako budem jako dobar možda se mama i tata pomire...
• Tuga – dijete shvaća da ne može učiniti ništa kako bi se mama i tata pomirili i preplavljuje ga osjećaj tuge
• Prihvaćanje – dijete prihvaća rastavu i prilagođava se novom načinu funkcioniranja obitelji

Važno je znati da u procesu tugovanja svako dijete regira drugačije i može doživljavati različite emocije. Sve emocije koje dijete doživljava su normalne i treba ih prihvatiti, a ne ignorirati, omalovažavati ili braniti njihovo izražavanje.

Kako možete pomoći djetetu u procesu razvoda?

Nastavite biti roditelji djetetu, iako više niste partneri. Mnogi misle da će nakon rastave njihovi problemi sa bivšim partnerom nestati. Međutim, važno je biti svjestan toga da i nakon rastave morate imati odnos sa bivšim partnerom jer nastavljate biti roditelji. U ulozi roditelja često ćete se morati dogovarati i donositi zajedničke odluke vezane uz vaše zajedničko dijete. Nakon rastave problemi u komunikaciji mogu postati gori nego što su bili prije.Ako ne uspjevate uspostaviti i održati razinu komunikacije koja je potrebna da bi donosili odluke vezane uz dijete možete potražiti pomoć stručnjaka koji će vam pomoći da uspješnije komunicirate imajući kao cilj djetetove potrebe.

• Budite iskreni, dijete se lakše nosi sa stresnom situacijom kada zna što može očekivati
• Razgovarajte s djetetom o odluci o rastavi, a razgovor prilagodite dobi djeteta
• Objasnite im kako će rastava utjecati na njihove živote i koje promjene će se dogoditi
• Budite dostupni i posvetite vrijeme djetetu
• Nastojte održati djetetovu rutinu, jer ono što je djetetu poznato to mu daje osjećaj sigurnosti
• Nastavite postavljati jasne granice u odgoju, popuštanjem ili pretjeranim zaštićivanjem nećete pomoći djetetu, već ćete pojačati njegov osjećaj nesigurnosti
• Potičite dijete na izražavanje emocija, pomozite mu da ih prepozna i izrazi
• Podijelite svoje osjećje s djetetom, na taj način dijete uči da su i neugodni osjećaji normalni, a i svojim primjerom mu pokazujete kako da se s njima nosi
• Potičite dijete i omogućite mu kontakt s drugim roditeljem (bakom, djedom...)
• Potražite podršku od bliskih ljudi i, ukoliko je potrebno, stručnjaka

I ono što nikada ne trebali…

• Ulaziti u sukob i svađati se u prisutnosti djeteta
• Tražiti da dijete odluči s kim će živjeti - o tome odlučuju odrasli!
• Tražiti od djeteta da istražuje privatni život drugog roditelja
• Tražiti od djeteta da prenosi poruke drugom roditelju
• Tražiti od djeteta da bira stranu
• Vrijeđati drugog roditelja pred djetetom
• Onemogućavati djetetu kontakt s drugim roditeljem (bakom, djedom...)
• Opterećivati dijete sa stvarima o kojima odluke donose odraslih (npr. alimentacija)
• Većina djece s vremenom i uz adekvatnu podršku roditelja uspješno prevlada rastavu i prilagodi se novom životu. Međutim kada se dijete teško nosi s promjenom i ne prihvaća novonastalu situaciju možete mu olakšati tražeći pomoć stručnjaka. Tako će dijete dobiti priliku da izrazi svoje osjećaje, a roditelji podršku u tome kako adekvatno reagirati na djetetove emocije i ponašanje.